LONDON

Grad kojeg sam posjetio u dva navrata izazvao je u meni potpuno drugačiji osjećaj. Nevjerojatno je koliko kiša može utjecati na takvo doživljavanje grada, kakvim ga obično prikazuju. Prvi put je zaista bilo tako, tipično englesko i kišovito. Sunce je u tih nekoliko dana provirilo na par minuta, da bi opet potom uslijedio pljusak praćen tmurnim oblacima. I tako valjda tisuću puta na dan. Kao kontrast, drugi put sam imao apsolutno sunčane dane, ne biste vjerovali, bez ijednog jedinog oblačka!

Koje li ironije.

Toliko plavo nebo da je čak postalo dosadno svojim plavetnilom i monotonijom.

Možda se pitate, kako sam tamo uopće završio?

Kao pravi fotograf, naravno, tamo me odvela i sama fotografija kojom se predano bavim dobrih 12 godina. Izlagao sam svoje fotografije u sklopu velikog fotografskog natjecanja SWPA ( Sony World Photography Awards) gdje sam nekoliko godina bio u finalistima, a tri godine sam uzastopce osvajao prva mjesta te sam iz tog razloga bio pozvan na dodjelu nagrada i otvorenje izložbe u Sommerset house.

Tom sam prilikom razgledao neke od glavnijih znamenitosti grada, a već prilikom slijetanja kroz avionski prozor napravio sam fotku koja je kasnije bila jedna od mojih najnagrađivanijih pejzažnih fotki!

Zalazak sunca i Big Ben, veliko zvono unutar sata sjevernom dijelu Westminsterske palače

Tower bridge, najpoznatiji je londonski most u promet pušten tek krajem 19.stoljeća.

London eye, ogromni vrtuljak za panoramski pregled grada.

Kapsula i pogled iz nje.

Podzemna željeznica.

Neizostavni engleski crveni autobusi s 2 kata.

Moderna arhitektura u plavom tonu.