Vrapci. Male svakidašnje ptičice na koje se rijetko tko uopće i obazire.

Možda jedna osoba na tisuću njih? Ili sam preoptimističan ? Uostalom, baš me briga.

Meni su i ti obični vrapci baš super i posebni. Zašto ? Jednostavno, volim životinje, bilo da su to kukci, ptice ili nešto treće.

Užitak mi je gledati te pernate letače kako proždrljivo pohrle na sjemenke koje sam im tokom zime redovito servirao. Znaju već kada dolazim i donosim im hranu. Sprijateljili smo se i to je ono što mene osobno, a vjerujem i općenito, čovjeka čini sretnim. Male stvari. Nešto što je oko nas stalno, a niti ne vidimo to. No, zato sam tu ja, jer moj je poziv  pokazati ljudima ono od čega su se odavno otuđili, zaglupljeni raznoraznim glupostima koje im serviraju mediji. Jer ne vide ništa drugo osim mobitela i društvenih mreža i gdje su glavne teme…ma neću o tome.

Živim svoj svijet. Pokraj blistave šume, gdje komadić livade i cvrkut ptica predstavlja oazu mira, daleko od politike i lažnog svijeta izmanipuliranih zombija- današnjeg modernog čovjeka.

Tamo gdje ti isti  zombiji ne znaju naći put. I dobro da je tako. Moji pernati prijatelji veselo cvrkuću i čak se svađaju za hranom koju im donosim. Baš su slatki kad se međusobno zakače oko sjemenke suncokreta ili prosa.

I tako u žaru borbe odlepršaju u vis, mlatarajući krilima u ritmu mog zatvarača na fotoaparatu.

I dok oni izvode performans kakvog sam zamišljao, ja s osmjehom pratim sekvence koje su izvodili.

Točno znaju što trebaju napraviti. Ja njima hranu, oni meni trenutke zaustavljene u vremenu.

Uzajamna ljubav. Ništa drugo nije ni bitno. Sretan sam.